Što je play terapija

Primjena igre u dječjoj psihoterapiji proizašla je iz poznate pojave da se verbalno izražavanje djece vezano za apstraktno mišljenje razvija relativno kasno, oko šeste godine života i dograđuje se sve do kraja ranog školskog uzrasta. Navedeni razlog, odnosno karakteristika emocija i afekata da se pojmovnim putem teško mijenjaju, čine djecu teško pristupačnom metodama verbalne psihoterapije. Djeca prije puberteta koja bi bila sposobna, voljna razgovarati o svojim konfliktima i strahovima, teško bi ih znala formulirati radi neizgrađenosti introspekcije.

Ovu teškoću rješava drevno iskustvo, da djeca pomoću igre prikazuju svoje teškoće i da izražavaju sve ono čime su zaokupljeni.

Stvari i događaji životnog okruženja za djecu su nerazjmerno, nepojmljivo složeni i ogromni i mogu ih nadvladati uz podršku odraslih, sa umanjenim predmetima, sa miniminiziranom imitacijom stvarnosti. Mogućnost je davno prepoznata; čovek je dao u dječje ruke umanjene predmete svijeta, lutku, lonac, životinje.... - igračke. Igračke čine svijet manje opasnim, pitomijim. Igračke i igre koje se često ponavljaju omogućuju upoznavanje sa svijetom, učenje, rukovanje sa stvarima i situacijama, identifikaciju, manipulaciju, razvoj ličnosti.

Osim predmeta, često i emocionalni doživljaji, događaji, vlastiti afekti i emocionalni odnosi sa odraslima kao i pozicija djeteta u životnom okruženju nadmašuju dječje mogućnosti. Djeca se nerješivih situacija, osjećaja, teških napetosti i doživljaja oslobađaju kreativnom snagom aktivnog ponavljanja doživljenog u igri. Tako kreativna aktivnost, igra, postaje istinska mogućnost. Mišljenje i verbalizacija nije svojstvena djetetu, oni nadmašuju dječje mogućnosti. Djeci nije potrebno identično ponavljanje situacije, njihova je potreba oslobađanje od napetosti, dovoljno im je da doživljeno prenesu u igru.

Dječje granice su nesigurne, razlikovanje različitih nivoa stvarnosti kao što su igra-stvarnost, mišljenje-emocija, impulzivnost-volja nisu u potpunosti izdiferencirane. Doživljaji tijekom igre mogu postati ekvivalentni sa stvarnošću. Ova pojava se može iskoristiti u terapijske svrhe, ukoliko je potrebno, igrom se može osigurati analogno događanje u stvarnosti. Svijet igre se može prenijeti na stvarnost, ono što je dijete promijenilo i prenijelo u igru, mi možemo vratiti u stvarnost. Da bi se oslobodilo napetosti dijete ne imitira i ne ponavlja samo konkretne događaje i akcije, nego tijekom igre animira i svoje vlastite emocije, raspoloženja, strahove, svjesne i nesvjesne tendencije, da bi ih putem igre prenijelo na, za njega, savladivo polje konkretnog, na umanjeni svijet, a da se pri tome oslobodi napetosti. Stoga je moguće da tijekom spontane igre preko ponašnja u igri upoznamo dijete. A inverzijom igre postaje moguće mijenjanje i osnovne motivacije i ponašanja, razgrađivanja pogrešnih formi i izgradnja novih oblika ponašanja. Dok se igramo sa djetetom pružamo mu oslonac i model ponašanja i otkrivamo njegove osnovne probleme.